Zašto preuzimamo tuđe emocije i kako ostati uz sebe?
Neki ljudi toliko dobro osjećaju druge da više ne znaju gdje završava tuđe emocionalno stanje, a gdje počinje njihovo.
Dugo sam mislila da je moja sposobnost da brzo osjetim druge ljude samo dar.
Primijetila bih promjenu nečijeg raspoloženja prije nego što bi osoba išta rekla. Dovoljan je bio drukčiji pogled, tiši glas, zategnuto lice ili neobična šutnja. U istom trenutku moja bi se pažnja potpuno odvojila od mene i usmjerila prema toj osobi.
U glavi bi počela pitanja:
„Jesam li nešto pogriješila?”
„Trebam li pomoći?”
„Kako mogu smiriti situaciju?”
„Što trebam napraviti da se ova osoba ponovno osjeća dobro?”
Nisam tada razumjela da ne primjećujem samo tuđe stanje već nesvjesno preuzimam odgovornost za ono što se u drugoj osobi događa.
To nije bio samo dar osjećanja. Bio je to i teret stalne unutarnje pripravnosti.
Što zapravo znači „preuzeti” tuđe emocije?
Kada kažemo da smo „preuzeli tuđu emociju”, ne moramo misliti da je osjećaj doslovno prešao iz jedne osobe u drugu.
Najčešće opisujemo iskustvo u kojem se naše stanje promijenilo nakon susreta s nečijom ljutnjom, tugom, strahom ili napetošću. Primijetili smo tuđe signale, protumačili ih kao važne ili opasne i na njih reagirali vlastitim tijelom, mislima i ponašanjem.
Možemo u razgovor ući mirni, a izaći s pritiskom u prsima, stegnutom čeljusti ili osjećajem krivnje. Druga osoba nastavi svoj dan, a mi još satima analiziramo što se dogodilo.
Svjetska zdravstvena organizacija navodi da stres može otežati opuštanje te utjecati na koncentraciju, san, raspoloženje i tjelesne simptome. To ne znači da je svaka napetost poremećaj, ali pokazuje koliko se emocionalni pritisak može odraziti na cijelo naše funkcioniranje.
Zašto neki ljudi tako brzo prate tuđa raspoloženja?
Osjetljivost nije slabost. Sposobnost primjećivanja izraza lica, tona glasa i promjene ponašanja može nam pomoći da budemo pažljiviji partneri, roditelji, prijatelji, kolege i voditelji.
Problem nastaje kada svaku promjenu druge osobe protumačimo kao svoju odgovornost.
Ako smo tijekom života naučili da je mir oko nas ovisio o tome koliko dobro prepoznajemo potrebe drugih, možda smo razvili naviku stalnog promatranja:
Je li netko ljut?
Jesam li nekoga razočarala?
Trebam li se prilagoditi?
Moram li spriječiti sukob?
Kako mogu ponovno uspostaviti mir?
Takva prilagodba nekada je možda bila korisna. Pomagala nam je predvidjeti reakcije i sačuvati osjećaj pripadnosti ili sigurnosti.
Međutim, obrazac koji nas je nekada štitio poslije može postati način na koji se gubimo u odnosima.
Znakovi da suosjećanje prelazi u emocionalno preuzimanje
Suosjećanje nam dopušta da vidimo drugu osobu i budemo uz nju. Emocionalno preuzimanje stvara osjećaj da njezino stanje moramo promijeniti.
Možda preuzimaš više odgovornosti nego što ti pripada ako:
- osjećaš krivnju čim je netko pored tebe nezadovoljan odmah pokušavaš popravljati tuđe raspoloženje
- teško se opuštaš dok druga osoba nije mirna
- osjećaš se sebično kada postaviš granicu
- poslije razgovora dugo analiziraš svaku svoju riječ
- daješ savjete i kada ih druga osoba nije tražila
- tuđe probleme nosiš sa sobom kroz ostatak dana
- zanemaruješ vlastite potrebe kako bi drugome bilo lakše
Ključno pitanje glasi:
Pomažem li zato što to svjesno biram ili zato što moje tijelo ne podnosi tuđe nezadovoljstvo?
Razlika između podrške, spašavanja i kontrole
Podrška kaže:
„Vidim da ti je teško.”
„Mogu te saslušati.”
„Reci mi kakva ti je pomoć potrebna.”
Spašavanje govori:
„Moram odmah ukloniti tvoju bol.”
„Ja moram pronaći rješenje.”
„Ne mogu biti mirna dok ti nisi dobro.”
Iza spašavanja ponekad se nalazi prikrivena potreba za kontrolom. Ne zato što imamo lošu namjeru, nego zato što pokušavamo promijeniti drugu osobu kako bi se naše tijelo ponovno moglo opustiti.
Ako je druga osoba mirna, osjećamo se sigurnije. Ako je zadovoljna, ne moramo se pitati jesmo li nešto pogriješili. Ako smo riješili njezin problem, možemo nakratko otpustiti vlastitu krivnju.
Ali tada naš unutarnji mir ovisi o tuđem raspoloženju.
Intuicija i unutarnja pripravnost nisu isto
Kroz vlastiti rad počela sam razlikovati intuiciju od unutarnje pripravnosti.
Intuicija je tiha. Može mi pokazati da se nešto događa, ali me ne prisiljava da odmah spašavam, popravljam ili kontroliram.
Ona može reći:
„Ovoj osobi je teško.”
„Ovdje nešto nije u redu.”
„Sada je važno saslušati.”
„Ovdje trebam postaviti granicu.”
Unutarnja pripravnost u sebi nosi hitnost:
„Brzo nešto učini.”
„Spriječi problem.”
„Smiri osobu.”
„Ako ništa ne napraviš, dogodit će se nešto loše.”
Intuicija donosi informaciju. Pripravnost aktivira poznatu potrebu da preuzmemo situaciju.
Naravno, postoje okolnosti u kojima je djelovanje potrebno, posebno kada je netko ugrožen ili izravno traži pomoć. Ali nečije nezadovoljstvo, šutnja ili težak dan ne znače automatski da smo mi nešto skrivili ili da stanje moramo popraviti.
Druga odrasla osoba ima pravo osjećati vlastitu emociju.
Kako se vratiti sebi nakon zahtjevnog razgovora
Prvi korak nije prestati osjećati druge. Prvi korak je primijetiti trenutak u kojem napuštamo sebe.
Nakon razgovora zastani prije nego što počneš analizirati.
Osjeti stopala na podu.
Primijeti oslonac ispod tijela.
Osvijesti vilicu, ramena, prsa i trbuh.
Prisjeti se kako si se osjećala prije razgovora.
Primijeti što se tijekom razgovora promijenilo.
Razdvoji ono što znaš od onoga što pretpostavljaš.
Zatim se upitaj:
Imam li stvarnu informaciju ili pokušavam pogoditi što druga osoba misli?
Je li me ta osoba zamolila za pomoć?
Što je u ovoj situaciji moja odgovornost?
Mogu li biti prisutna bez toga da preuzmem cijeli problem?
Ova pitanja ne stvaraju hladnoću. Ona vraćaju jasnoću.
Kratka meditativna sinkronizacija za unutarnju granicu
Ako ti je ugodno, zatvori oči ili spusti pogled.
Osjeti podlogu ispod sebe i dodir stopala s podom.
Primijeti svoj dah bez potrebe da ga odmah mijenjaš. Dopusti ramenima da se spuste onoliko koliko sada mogu.
Prisjeti se razgovora nakon kojeg si ostala napeta. Ne ulazi ponovno u cijelu priču. Samo primijeti što se događa u tijelu.
U sebi polako reci:
„Mogu osjetiti drugu osobu bez toga da izgubim sebe.”
„Mogu razumjeti njezinu bol bez toga da ona postane moja odgovornost.”
„Mogu biti prisutna i ostati u svom tijelu.”
Napravi jedan mirniji izdah. Pogledaj prostor oko sebe i podsjeti se da se u ovom trenutku nalaziš ovdje.
Sada ne moraš ništa popravljati.
Zdrava granica nije odbacivanje
Granica nije zid kojim poručujemo: „Nije me briga.”
Zdrava granica govori:
„Vidim te i čujem te.”
„Mogu biti uz tebe.”
„Ali ne moram izgubiti sebe kako bih dokazala da mi je stalo.”
Ponekad će granica značiti da samo slušamo. Ponekad da pitamo kakva je pomoć potrebna. Ponekad da jasno kažemo kako sada nemamo kapaciteta za razgovor. A ponekad da se udaljimo od ponašanja koje nas povređuje. Pogledaj video
https://youtube.com/shorts/Zo8qTC6JCY8?si=9ijAXcj0MTLQlJQY
Granica nije uvijek ugodna. Osobito ako smo vrijednost dugo dokazivali brigom za sve druge.
Ali osjećaj krivnje nakon postavljanja granice ne znači nužno da je granica pogrešna. Može značiti da radimo nešto što još nije poznato našem starom obrascu.
Kada potražiti stručnu podršku?
Ako te odnosi redovito ostavljaju iscrpljenom, tjeskobnom ili preplavljenom, ako se teško odvajaš od tuđih problema ili strahuješ od postavljanja granica zbog mogućih posljedica, razgovor s odgovarajućim stručnjakom može biti važna podrška.
Posebno je važno potražiti pomoć kada postoje prijetnje, nasilje, manipulacija, dugotrajna kontrola ili ozbiljni simptomi tjeskobe, depresije i iscrpljenosti.
Meditativna sinkronizacija i prakse samoregulacije mogu pomoći u razvijanju svjesnosti i vraćanju pažnje u sadašnji trenutak, ali ne zamjenjuju liječničku procjenu, psihoterapiju ili zaštitu od nasilja.
Možeš biti uz druge, a ipak ostati uz sebe
Danas i dalje mogu vrlo brzo osjetiti da nekome nije dobro.
Razlika je u tome što više ne moram odmah djelovati.
Mogu saslušati bez obećanja da ću sve riješiti. Mogu ponuditi podršku bez toga da tuđu bol ponesem sa sobom. Mogu ostati uz drugu osobu, a ipak ostati u svom tijelu.
To nije manjak ljubavi. To je zreliji oblik ljubavi.
Jer podrška ne znači živjeti nečiji proces umjesto njega. Podrška znači biti prisutan dok druga osoba prolazi kroz svoj proces.
Moja sposobnost da osjetim drugoga ne obvezuje me da njegovo stanje pretvorim u vlastiti teret.
Ako se u odnosima često izgubiš pokušavajući razumjeti, smiriti ili zaštititi druge, kroz individualni rad možemo istražiti gdje prestaje suosjećanje, a počinje napuštanje sebe.
Više o meditativnim sinkronizacijama i individualnom radu pronaći ćeš na stranici https://zivotubalansubynina.com/
Hajde da razgovaramo
Možeš se pretplatiti na newsletter i dobiti besplatno knjige PUT Do Balansa i Razgovor s Dušom
